Kad sam te prvi put vidjela – skinula sam svu odjeću sa sebe. Bili smo na moru, bilo je ljeto ili početak ljeta. Bilo je to dvije godine ranije i kasno poslijepodne, jako sunce. Ne sjećam se s kim sam bila, ali sada sam bila sama, hodala uz vodu, bilo je tu drugih ljudi, ljudi na piknicima, ljudi koji su pjevanjem pokušavali nadglasati galebove, a ja sam hodala uz vodu, noge su mi tonule u pijesak, sunce je bilo ispred mene, deset tisuća strelica u svjetlucavom moru. Kad sam te ugledala sve je nestalo.

I ti si bio sam. Sjedio si malo dalje, ne uz vodu. Nisam vidjela što radiš, jesi li čitao, jesi li crtao, jesi li pisao, ali poslije ćeš mi ispričati da si namjeravao, da si se time bavio, da si otišao do mora malo filozofirati, a onda sam došla ja i to je postala naša priča, jedini pravi početak.